Neki dan sam na naišla na članak o novom prijedlogu u Europskom Parlamentu kojim bi svakom osamnaestogodišnjaku poklonili Inter Rail kartu za putovanje Europom u trajanju mjesec dana.
Kažu da će na taj način povećati osjećaj pripadnosti Europi u ovom po mnogo čemu škakljivom momentu na starom kontinentu nakon Brexita, dok migrantska kriza traje i dalje, a nezaposlenost mladih raste.
Neki će reći da je to možda nepotreban trošak, no mislim da ti isti ne vide i ne razumiju koliko dobrobiti samo jedno putovanje izvan granica države može donijeti, pogotovo mladom čovjeku.
Svima nama je potreban odmor i istraživanja o tome koliko smo sretniji, opušteniji i na kraju i produktivniji ako odlazimo na godišnji ima i više nego dovoljno. No, to je sve rekla bih čak i blijedo u usporedbi s tim kako je to kada si mlad i kada tek krećeš na svoja prva putovanja.
Svi mi o drugim zemljama i kulturama možemo puno toga čuti, čitati, danas u doba Interneta i gledati, no sve to nije i ne može biti jednako kao kad sam to i doživiš.
Ako ti netko objašnjava što je to seks i da ti sve moguće činjenice i statistike, možda čak i pokaže video , je li ti nakon toga znaš kakav je to osjećaj?
Koliko može mladom čovjeku vrijediti prilika da se možda po prvi puta otisne iz roditeljskog doma sam u avanturu, taj osjećaj uzbuđenja i nestrpljivosti dok prvi put pozdravljaš obitelj i otiskuješ se u nepoznato. Prilika da koristiš strani jezik s izvornim govornicima, koji si do sada samo slušao u učionici, da vježbaš slaganje rečenica dok pitaš „Can you please tell me where is the train station?“
Kada se po prvi puta nađeš na nekom kolodvoru koji je puno puno veći i kompliciraniji od onoga u tvom gradu, pa se moraš snaći, gdje je tvoj vlak, gdje su ormarići za ostavljanje prtljage, gdje možeš saznati kada i gdje ćeš presjedati? Koliko ti vremena treba da u višemilijunskom gradu dođeš od tvog hostela pa kroz tri različite linije javnog prijevoza do polazišne točke za idući dio putovanja? Hoćeš li se moći snaći i bez da tvoj mobitel ima podatkovni promet u roamingu? Hoćeš li tražiti svugdje besplatne wifije ili pitati ljude?
Kada konačno stigneš do hostela, hoćeš li se držati po strani ili započeti razgovor s drugim putnicima iz raznih zemalja? Hoćeš li nadići svoju nelagodu i hoće li te tvoja novopronađena otvorenost dovesti do toga da ti neki od tih ljudi koje sretneš postanu i prijatelji koji će te iduće godine posjetiti u Hrvatskoj, ili će ti jednostavno biti dobro društvo za večernji izlazak?
Što će ti značiti po prvi puta probati originalnu belgijsku pivu, pizzu koju je napravio Talijan, švicarsku čokoladu ili pomirisati francuski sir? Što kada prvi puta uživo čuješ lokalne glazbenike, sudjeluješ u grčkom plesu, staneš ispred Michelangelovog Davida, vidiš par koji strastveno pleše na španjolskom trgu, ili čuješ violinu u irskom pubu?
Što kada se prvi put nađeš na trgu sv. Petra u Rimu, slikaš se ispred Eiffelovog tornja ili Branderburških vrata u Berlinu, na mjestima gdje su osim tebe doslovce ljudi iz svakog kuta kugle zemaljske?
Kada ćeš se morati snaći u raznim situacijama – pobjegao ti je vlak, ili nepredviđeno stoji i moraš „ubiti“ šest sati viška, kada te neki turistički djelatnik pokušava preveslati, kada ti konobar ne vrati točno kusur, a tvrdi da ne govori strani jezik, kada se nedajbog razboliš na putu i dobiješ takav divan oprostitenaizrazu proljev da zaboraviš da si ikada bio zdrav, kada ti nedajbože ukradu novčanik i moraš bez dokumenata i novaca naći način da se vratiš kući ili nastaviš put.
Ili ako putuješ u društvu i iako su ti to dobri prijatelji, po prvi puta ste zajedno 24 sata na dan, shvaćaš da nemate uvijek iste želje, netko bi pješice po gradu, nekome se ne da hodati, netko bi partijao dom kasno, netko jedva čeka na plažu, kako ćete se dogovoriti ako ovisite jedni o drugima?
Hoćeš li se ti nakon takvih mjesec dana vratiti kući jednak? Nema šanse. Sve što na tom putu doživiš – i dobro i loše, bit će ti NEPROCJENJIVO iskustvo. Iskustvo za život. Bit ćeš bogatiji za sve što si vidio, doživio, čuo, pomirisao, okusio, podijelio, sve čemu si se nasmijao i radi čega si možda i zaplakao.
Kad idući put vidiš sliku neku poznatog trga, moći ćeš reći: “Bio sam tamo i nije tako fantastično kao što se čini na slikama“, sa samopouzdanjem nekog puno starijeg. Znat ćeš koja su tvoja omiljena mjesta s putovanja i imat ćeš brojne priče za podijeliti s prijateljima i obitelji.
U široj slici, kada putuješ postaješ i tolerantniji. Jednom kad imaš prijatelja u drugoj državi, ne možeš više gledati politiku istim očima. To više nisu tamo neki nepoznati i daleki ljudi, to su Anna, Pedro, Francoise, Günther, Heikki. Granice padaju, a nalaziš zajedničko s ljudskim bićima koja osjećaju isto što i ti, imaju slične brige, strahove i nade za život. Vjerujem da kad bi svi putovali, ne bi ni bilo ratova. Čemu ratovati ako svugdje imaš prijatelje?
Zato putujmo, mladi, stari i svi između. Neka svi budemo drugi i bolji ljudi svaki put kad se vratimo.
Zanima vas pozitivna psihologija? Pogledajte resurse na stranici.
Ostale članke možete pročitati na stranici Članci.
Comments