Helikopter roditeljstvo i popustljivost

Helikopter roditelj je naziv za tip roditelja koji je previše fokusiran i involviran u iskustva djeteta, u strahu je od svih problema s kojima se dijete suočava i pokušava ga od svega negativnog pretjerano zaštititi. To su roditelji koji npr. ne daju djetetu da istražuje samo u parkiću ili nekoj drugoj okolini nego ga stalno navode što treba raditi i gdje ići, koji vječito (prenaglašeno) paze da dijete ne padne ili da se udari i stalno „lebde“ nad njima (otuda naziv). Kasnije u razvoju pokušavaju prevenirati svako djetetovo potencijalno razočarenje (dopuštaju im sve, ne postavljaju dovoljno granice) i osigurati im uspjeh u svemu (ometaju normalan proces učenja koji uključuje i greške i neuspjehe). To su roditelji koji umjesto djeteta rade stvari koji bi mogli i sami, od vezanja vezica na cipeli, do rješavanja svake njihove svađe s prijateljima umjesto njih, do maltretiranja učitelja u školi da im daju bolje ocjene nego što zaslužuju. Ukratko, ima previše kontrole, previše zaštite, previše uplitanja, previše usavršavanja.

To je recept za niz neželjenih ishoda, što su psiholozi već pokazali. Djeca takvih roditelja imaju problema s mentalnim zdravljem, odrastu previše krhka i ne znaju podnijeti normalne životne neuspjehe i razočarenja. Pa je za odraslu generaciju tako odraslih ljudi nastao termin „snowflakes“ – pahuljice. Toliko imaju krhki self-imidž i toliko im je labilno mentalno zdravlje da na sve burno reagiraju i ne znaju se nositi s problemima. U isto vrijeme često su i „entitled“ – imaju osjećaju da na sve imaju pravo, jer im se uvijek udovoljavalo pa postanu zapravo vrlo neugodni kolege, prijatelji i ljubavnici koji ne znaju uvažavati i tuđe potrebe već samo gledaju svoje.

Helikopter roditeljstvo uglavnom nastane iz dobrih namjera, želimo da nam djeca budu sretna i da ih zaštitimo, da imaju najbolje uvjete za život. Ponekad s time želimo kompenzirati sve ono što mi nismo imali kao djeca ako smo bili zanemareni i naši roditelji su bili i premalo involvirani i zainteresirani za naše živote. No, na kraju ako se većinom prema djeci povodimo iz straha, to je signal da nešto nije u redu. Možemo im pružiti sigurno okruženje i zaštititi ih od nekih stvari, ali ne od svih. To nije život. Trebamo ih osposobiti da se sami znaju nositi sa svime što on nosi – a to uključuje i negativna iskustva – padove, razočaranja, boli i frustracije.

Svoje misli sam sumirala i u jednom FB postu:

"Volim slušati predavanja Jonathana Haidta, socijalnog psihologa.

Jedna od pametnih stvari o kojima govori je što se događa mlađim generacijama u odgoju u zadnje vrijeme... već vam je vjerojatno poznato da su depresija i anksioznost među mladima u velikom porastu kao i broj suicida.

Kao jedan od uzroka smatra se previše zaštitničko roditeljstvo koje je u zadnje vrijeme uzelo maha. Ne damo djeci da se igraju s vatrom, da padnu, da se ozljede... svaki problem rješavamo umjesto njih, bilo to u školi ili s prijateljima i s time ih zapravo osakaćujemo.

Jer to nije priprema za život - moramo riskirati ako ćemo išta postići ili naučiti. Da, ponekad će boljeti, ali nema drugog načina da rastemo. Isto i s konfilktima, oni su neminovni. Ako ih uvijek rješavamo za našu djecu, lišavamo ih razvijanja ključne sposobnosti za život.

Među mnogim zanimljivim stvarima koje govori u predavanjima istaknula mi se ova izreka - uistinu trebamo pripremati djecu za put, a ne put pokušavati prilagoditi njima (to je ionako nemoguće).

Što vi mislite o tome?"

Kao dosta ektreman primjer popustljivosti u roditeljstvu dijelim s vama primjer iz grupe na FB:

„Imam kćerku od 4 godine, u vrtic nikad nije htjela ići, nisam ni insistirala... Upisali smo je, ali pri samoj riječi vrtic ona plače (nikada nije ni pokušala ići), onda joj ponudim opciju da je upišemo u školicu u koju bi išla dva puta nedeljno, ne želi ni to...zeli ako neko od nas bude sa njom. Kapiram da je to zbog toga što se nikad nije odvajala od nas, ali ne vidim način na koji bih je lijepo nagovorila. U septembru je već čeka predškolsko, sledeće godine škola, svjesna sam da već mora da se navikne, a ne znam način."

Odgovor članice grupe:

Smatram da odluka o odlasku u vrtić/ školicu i sl. ne treba i ne smije biti odluka djeteta. Na Vama je da odlučite želite li da ona ide. I onda njoj to ne prezentirate kao izbor, već kao Vašu odluku.

Svakako da trebamo imati puno razumijevanja i za njihov doživljaj stvari i za njihove osjećaje. Ali tek kad mi donesemo promišljene odluke i za njih preuzmemo odgovornost, možemo biti prava podrška djetetu u tom smislu i na tom putu.

Probajte se od zaštite pomaknuti prema podršci. Razmislite od čega je zapravo štitite i čega se to Vi bojite kako biste mogli raditi na tome pa se nakon rješavanja vlastitih strahova i briga možete posvetiti i njenima (kojih je moguće, nakon toga neće niti biti ili će biti manji)."

Ovo je komentirala dječja klinička psihologica Kristina Jelić: „Mama koja priželjkuje da je može "lijepo nagovoriti" -  vrlo vjerojatno sebe štiti i zapravo bježi od djetetovih teških emocija koje bi se prilikom separacije neminovno dogodile. Opiranje djeteta nekim granicama je očekivano, no to ne znači da je granica zato nevaljana ili štetna za dijete (jer sa sobom nosi neugodne emocije)."

Popustljivost se može manifestirati i u izbjegavanju svakakvih neugodnih iskustava koja su zapravo potrebna i nužna za dijete. Npr. kad je Lea imala prvu ozbiljniju prehladu popraćenu kašljem i otežanim disanjem s oko 7 mjeseci otišli smo na pregled kod pedijatrice u dežurnoj ambulanti obzirom da je bio vikend. Rekla je da ne čuje ništa na plućima, ali da bi je trebali inhalirati bar 3 puta dnevno i nekoliko puta dnevno joj ispirati nosić fiziološkom otopinom (dosad smo probali manje invazivne metode poput ovlaživača zraka, aromaterapije i sl.). Mi smo se pitali: „Ali kako? Pa ona to ne želi.“ Pedijatrica se nasmijala i rekla „Pa tko je tu šef?“ Da, to je neugodno i plakat će vjerojatno, ali s vremenom će se naučiti da je to nužno. Bude vam neugodno kao roditelju jer doslovce morate držati čvrsto svoje dijete prikovano za podlogu i tjerati ga da prođe kroz nešto neugodno protiv čega se buni rukama i nogama, ali morate – zbog njega. Svaki put kad smo joj tada, a i kasnije morali ispirati nos ili inhalirati je bilo nam je muka, ali radiš ono što je potrebno, a i tako učiš dijete da postoje negativna iskustva koja su zapravo dugoročno dobra i potrebna.